Johannes Hinterberger

Stvar strasti

Biti trener njemačkog i predavač njemačkog kao stranog odnosno drugog jezika (DaF/DaZ) jedna je od mojih najvećih strasti.

Predajem polaznicima iz cijelog svijeta. Najviše me fasciniraju nesporazumi koji mogu nastati u komunikaciji. Pretpostavljam da je upravo to jedan od razloga zašto me posebno opčinjavaju gramatika njemačkog jezika i mogućnosti za izražavanje u finim nijansama.

Moji učesnici brzo primijete da strukture njemačke gramatike posmatram na način koji se ne poklapa uvijek sa klasičnim materijalima za učenje.

Za mene, na primjer, pitanje na koje se može odgovoriti sa da ili ne nikad ne počinje na poziciji 1, nego uvijek na drugoj poziciji. Pozicija 1 jednostavno nedostaje – ona postoji samo kod pitanja na koja se ne može odgovoriti sa da ili ne. Kao neko ko vlada i ponekim programskim jezikom, strukture često vidim „meta-metajezički“. Na žalost nekih kolega. *izvinite.

A kako je sve počelo?

Prije otprilike 13,768 milijardi godina, malo više ili manje – nauka se o tome vrlo rado spori (a ja se u to nipošto neću miješati!) – svemir je navodno nastao ili ga je stvorio Bog. Od tada se, u svakom slučaju, prilično toga desilo.

U svakom slučaju, jednog dana su se moji roditelji upoznali. Najprije su se rodili moj brat i sestra. Nešto kasnije – ja. Kao beba sigurno sam mnogo plakao. Srećno djetinjstvo proveo sam u takozvanoj trgovišnoj opštini, koja je – dok sam tamo odrastao – proglašena gradom. Tamo sam išao u osnovnu školu (takozvanu Volksschule i muzičku Hauptschule), a zatim u trgovačku školu. Odmah je bilo jasno da po svaku cijenu želim da postanem sekretar, jer me alternativa, električar, koju sam tokom trgovačke škole isprobao kao ljetnji posao, jednostavno nije privlačila. Ali, kako je sudbina htjela, sve je ispalo drugačije.

Kada sam počeo prvi posao, bio sam presrećan. Za sasvim jednostavne poslove bio sam potpuno preplaćen. Tada sam radio kao „Assistance of the Assistance of the Area Manager West“ za „Žute stranice“ u Salcburgu. Postalo je još bolje kada je „Assistance of the Area Manager West“ dala otkaz, a ja dobio njeno mjesto. Nekoliko godina kasnije taj posao mi je postao previše dosadan. Dobro sam mogao razumjeti zašto je „Assistance of the Area Manager West“ otišla.

Želja za promjenom

Čeznuo sam za promjenom. Nakon divljeg smjenjivanja poslova i jedne zaista ekstremne faze (da, često znam o čemu pričate) radio sam za jednu kompaniju za prodaju putem kataloga. Najprije u kol-centru, a zatim u marketingu. Pobijedio sam na takmičenju u firmi u kojem se radilo o kreativnoj ideji i zato dobio ponudu da pređem.

Rado sam prihvatio tu šansu. Tamo sam otkrio svoju strast prema tehničkim strukturama i takozvanom list brokingu, koji se u narodu naziva i prodajom adresa, iako to nije sasvim tačno. U firmi sam naučio SAS (Statistic Analyzing System), a uz to i SQL, a u slobodno vrijeme htio sam da znam sve o HTML-u. Nekoliko godina kasnije osamostalio sam se sa multimedijalnom agencijom. Tu je najvažnija bila prava komunikacija: tržišna komunikacija.

Pored multimedijalne agencije, koja je organizovala gotovo sve – od sajtova i klasičnog oglašavanja do događaja – tada sam otvorio i malo mjesto za okupljanje, koje je popunilo prazninu koja je mom tadašnjem mjestu stanovanja u Koruškoj zaista bila potrebna (kopirnica + internet-terminali).

Jedan od mojih tadašnjih internet-projekata (vidi sliku; nakon kratkog vremena imao je oko 1350 članova) je kratko prije propasti imao čak skoro 80.000 korisnika – i to u vrijeme kada skoro niko nije imao sopstveni internet-priključak niti je postojalo nešto poput Facebooka. Zato sam tada odlučio da otvorim još jedno mjesto za okupljanje u drugom mjestu.

Kad se umiješa trgovac ljudima...

Nažalost, tada sam izabrao mjesto čiji se stanodavac pokazao kao trgovac ljudima i (u međuvremenu osuđeni) ubica. U to vrijeme izgubio sam sve što se od (svjetovne) imovine može izgubiti. Agenciju, mjesta za okupljanje, poslove.

Najgore je bilo to što me je trgovac ljudima, jer sam znao za okolnosti, progonio širom Austrije. Tako sam bio u bjekstvu i danas dobro mogu razumjeti kako se osjećaju mnogi koji uče njemački, a koje su u njihovim domovinama progonili ili progone agresori.

Dvije godine gotovo nijesam mogao ni prstom da mrdnem niti da se krećem u javnosti. Prevelik je bio strah od progona.

Policija u početku nije ništa preduzimala, ali na kraju te dvije godine (2010) kontaktirao me je jedan kriminalistički inspektor radi saslušanja. Nijesam mu mogao vjerovati. Bio sam spreman da se sa njim sastanem samo uz ekstremne mjere bezbjednosti.

Srećom, nakon razgovora sa inspektorom imao sam priliku da se borim protiv svojih stanja straha. Korak po korak počeo sam ponovo, odnosno iznova, da se orijentišem. Bore-out sindrom – tako je tada glasila dijagnoza. Stanje koje je i danas veoma opasno za mene: strah da umrem od dosade. Svaka rutina mogla bi za mene biti smrtonosna.

Osjećaj besmisla?

Moja borba protiv besmisla očigledno je počela. U početku sam se mnogo bavio smislom i besmislom postojanja, ali i odsustva.

Sasvim zvanično sam se registrovao kao slobodni umjetnik koji posmatra smisao i besmisao postojanja. Upisao sam se u večernju gimnaziju da bih skrenuo misli.

Nažalost, tamo sam naišao na strukture koje su se ponašale kao da ne postoje moderni mediji poput interneta. Pitanja, posebno dodatna pitanja o zadacima i zahtjevima, nijesu bila poželjna. Iz današnje perspektive, tamo sam naučio kakav nikako ne želim da budem kao nastavnik.

Večernja gimnazija bila je predviđena za 8 semestara. U prva dva semestra završio sam polovinu svih modula. Kada su me zamolili da idem sporije, postalo mi je previše dosadno, pa sam za 3 sedmice položio dodatne ispite koji su bili potrebni za studije Multi-Media-Art, koje sam po svaku cijenu želio. Ni to nijesam izdržao:

Tamo se nije radilo o umjetnosti, a ni o multimediji. Radilo se o oglašavanju (ali agenciju sam već ostavio iza sebe; više nijesam imao volje da ljudima lažima utrapim proizvode) i o radilicama sa akademskim zvanjem, koje kao izvršioci filmske, reklamne i marketinške industrije moraju izvršavati naređenja i čija kreativnost zavisi od raspoloženja nadređenog, a ne od naručilaca. U principu je to sigurno uzbudljivo polje, ali za mene to (više) nije bilo. Tako sam ponovo čeznuo za promjenom sredine.

Nova sredina

Kada sam se oprostio od University of Applied Sciences, naišao sam na oglas Instituta za unapređenje obrazovanja (BFI) u Salcburgu, na kojem se reklamirao diplomski kurs.

Najprije uopšte nijesam primijetio dio o diplomskom kursu; za oko mi je zapelo samo ime predavačice. Ona je bila predavačica njemačkog kada sam polagao dodatne ispite. Detaljnije sam se zainteresovao za ponudu i ustanovio da se radi o njemačkom kao stranom jeziku i njemačkom kao drugom jeziku.

Pri detaljnijem čitanju programa diplomskog kursa otkrivao sam sve više tematskih oblasti koje su me fascinirale. Nakon što sam se prijavio, mogao sam da kombinujem i unesem sve što sam do tada naučio i doživio.

Spojler: pod „i tim“ u međuvremenu se mislim i ja. ☺️

Kursevi njemačkog na televiziji, na YouTube-u, na Facebooku i drugdje...

Nakon završetka diplomskog kursa došlo je do zanimljivih novih mogućnosti.

Gerhard i ja osmislili smo B1 kurs za učesnike (sezone: B1.1 i B1.2), koji je emitovan na televiziji, a osim toga osnovao sam kanal na YouTube-u i na Facebooku. Svake sedmice postoji nekoliko mogućnosti da se besplatno učestvuje na javnim časovima, koji se finansiraju iz privatnog džepa.

Pogledaj TV sadržaje

Neki korisnici su članovi kanala na YouTube-u i pomažu da mogu plaćati troškove interneta. Svake sedmice ispravljaju se stotine tekstova i ljudima iz cijelog svijeta pomaže se u učenju. U međuvremenu postoji i mogućnost privatnih časova (uz naknadu).

Bilo da je riječ o medijskom oblikovanju ili nastavi, u međuvremenu postoji interesovanje i da se moj pogled posmatra iz naučnog konteksta:

Pogledaj predavanje

Osim toga, za multimedijalni umjetnički projekat dodijeljena mi je nagrada „Bez riječi zbog migracije“ (Sprachlos durch Migration) od grada Salcburga i Pedagoške visoke škole (PH Stefan Zweig):

Pročitaj originalni članak Lise Gold

Ovdje možeš pogledati film koji je nagrađen:

Bavljenje temom ostajanja bez riječi pokazalo mi je koliko je sve to i mene lično pogodilo. Za mene lično to je bio nevjerovatno važan projekat, koji je time dobio veliko priznanje.

Zahvalnost

Sve to – i još mnogo više – ispunjava me zahvalnošću, radošću i blaženstvom. Od toga bih rado nešto vratio. S vremena na vrijeme želio bih da proširim ovo „o meni“. Zato sam i veoma radoznao šta sve učesnike i mene u budućnosti čeka na ovoj platformi.

Za sada ti želim mnogo zabave u učenju, vježbanju i učestvovanju!

Srdačan pozdrav i sve najbolje,

Johannes - „JoPhi“ - Hinterberger
Diplomirani trener i predavač njemačkog kao stranog i drugog jezika (DaF/DaZ)

Stručne oblasti:

• e-nastava,
• e-učenje,
• online nastava (individualna, grupna, masovna)

P.S.: Privatni život

Da, imam ga. Ko učestvuje na mojoj nastavi, sazna ponešto i o tome. Jednostavno sve paušalno objaviti na jednoj stranici ne smatram baš sjajnim, jer volim lični kontakt.